Svijet je šaren, ljepljiv je pod prstima
05.02.2012., nedjelja
pao snijeg po dunjama
|
Napadalo je u Provinciji. Napadalo je u cijeloj Hrvatskoj, ali snijeg mi nije nigdje draži nego u Provinciji. Vidjela sam mnoge gradove prekrivene bijelim pokrivačem i svugdje je to poseban doživljaj pa smo mi odlučili iskoristiti dan i doživjeti snijeg i radosti koje donosi na selu. Otišli smo u obiteljsku vikendicu izvan grada, popeli se na brdo i šetali šumskim stazama, ostavljajući otiske cipela za sobom i povremeno se bacajući u netaknuti snijeg radeći anđele. Sanjkali smo se, napravili snjegovića, grudali se, smijali cofleku na pletenoj kapi koju sam imala na glavi, popili kuhano vino s cimetom, pojeli kolače s bijelom čokoladom i davali si eskimske puse sa smrznutim nosevima. Bilo je gotovo kao da sam se ponovno vratila u djetinjstvo. Donosim vam dio ugođaja na ovim fotkama. Uživajte!
|
01.02.2012., srijeda
sanjajući ja uvijek idem tebi
|
Pisanje nikad ne gubi smisao – valjda se zato stalno vraćam ovome mjestu. Iznova gasim i palim blogove. Raspadam se na atome i ponovno sastavljam. Otkad sam se počela aktivnije služiti računalom s dvanaest godina pa sve dosad, uvijek sam se kretala po blogosferi. Nekad samo kao pasivni promatrač, a nekad i aktivni sudionik. Ali zamrlo je ovo mjesto. Fale mi dobri stari dani zlatnog doba blog.hr-a. Nostalgična sam osoba; valjda zato nikad ne govorim „zbogom“ ovome mjestu. Samo „doviđenja“. Preživjeti siječanj svake je godine novi izazov. Ne kaže se uzalud da je januar za godinu ono što je ponedjeljak za tjedan. A ponedjeljke ne podnosim. Onda zamislite kako mi je tih trideset dana u siječnju: buditi se svakog jutra s mišlju da je ponedjeljak (iako kalendar kaže „srijeda“). Ali ni veljaču ne volim. Počeli su rokovi i očekuju me dva pismena i jedan usmeni ispit. Skripte, markeri i kava zazivaju moje ime. Oglušila sam se na njihove prodorne glasove barem jučer i danas. Svaki mogući medij najavljivao je zahladnjenje i sibirsku zimu. Osjećala sam se dovoljno odvažno i prkosno da obučem pet slojeva odjeće i odem u šetnju maksimirskim parkom. Pipsi u ušima, hladan zrak u nosnicama, zubato sunce iznad mene i gole krošnje na horizontu. Nasmiješila sam se svakom psu koji je prošao pored mene dok je njegov vlasnik ili vlasnica drhturio, držeći ruke u džepovima i povlačeći uzicu na što kraću udaljenost.
Priroda zimi me nekako rastužuje. To sam pogotovo zaključila nastojeći uhvatiti dijelove jučerašnje šetnje fotoaparatom, ali ispale su samo ove tri fotke. Da ugrijem prste i odmorim noge od hodanja po šljunčanim stazama Maksimira, sjela sam u slastičarnu i nagradila okusne pupoljke kolačem s rumom. Bili su mi zahvalni, isto kao i na čaju od jabuke i cimeta. A cimet je bio toliko poseban da se uspio zadržati u mojoj kosi sve do danas kad je tata došao po mene autom, poljubio me u tjeme i pitao koji to šampon koristim da se aroma cimeta toliko osjeti. Nasmijalo me to. Kao i njegovo zviždanje melodija pjesama koje su svirale na radiju na putu kući. Lijepo se vratiti doma - iako to znači da ću cijelo vrijeme biti zatvorena u kući s bedemima knjiga oko sebe za nadolazeće ispite. Ovdje bar stalno miriše na cimet... |
